.....
Iz ptičje perspektive
Ne podsmjehujem se tebi.
Sebi se rugam.
Ti ne bi uvidio razliku ni
kada bi mi usta odvojio od tijela.
Povečalo ti pružam na dar.
Evo, i zjenice ću skriti u đep kaputa,
pa mi u duplje zasadi detektor laži.
Ne strahujem.
Kad izniknu riječi
Ti tražiti ćeš prizmu što ih izvrće.
Razlomit ćeš mi glas na slogove,
dah pažljivo skupit u vrečicu
trzaj tjela pospremiti u torbu.
I krenuti će obdukcija.
Ne strahujem.
Kad završiš ,
Tražit ćeš me u dnevnom boravku,
Još samo po sjećanju.
Ti ipak ponesi cvijeće.
Ne podsmjehujem se tebi.
Sebi se rugam.
Koliko sam te samo čekala.
Valentine, today is not your day either...
Napisala sam strašan osvrt na valentinovo. Strašan, kažem vam. Bijah čak i poprilično zadovoljna napisanim. Zavaljena u uredskom stolcu, zadovoljno sam čitala napisano sa važnim izrazom lica, otpuhujući dim cigarete u zrak. Posljednji touch i...ode k vragu sve. Damn. Not my day, today.
God bless internet but give me a braek with that bad connection. Pf.
...
jednom, pričati ću djeci
te noći
izvršila sam umorstvo.
previše nas . u meni.
isprepleteni poput paukova
u zanosnom ljubavnom činu.
nedostatno mene. u tom mučnom bivstvu.
ostade misao. njena puka suština .
ne zavaravam se.
pitanja se množe, odgovori naviru.
kada se spusti i posljednje zrno pijeska
povratka nema.
pijuni ginu prvi.
vrijeme teče i prekriva me.
još uvijek si nedostajem.
ARE U ANY BETTER ?!
Everyone has their price
And you too will learn to live the lie
Aggression
Competition
Ambition
Consumer fascism
Our children shall rise up against us
Because we are the ones to blame
We are the ones to blame
They will give us a new name
We shall be
Hypocrites hypocrites hypocrites
Vrata za ulaz i izlaz
Sjećam se da , unatoč mojoj izrazitoj elokvenciji po pitanju međuljudskih odnosa nikada nisam pretjerano znala izraziti sebe. Mislim, onako zbilja. Mada su mi riječi oduvijek bile bliske, I bez uvijanja mogu reci da zapravo izrazito dobro žongliram njima , desi se, koji put da se jednostavno blokiram . Desi se kada me netko zapravo pita, onako iskreno , “ sta ima ? “ K vragu, nikada necu razumijeti zasto ljudi to čine. Mislim, pitaju te iskreno “ kako si ? “. Ne zato sto to nije lijepo, vec ne ocekuje se. U danasnje vrijeme, opceprihvaceno je naprimjer da sretnes nekoga u gradu, onako u prolazu, I on te dok prolazi pokraj tebe pozdravi I kaze “ bok, kako si ?”. Ti taman zaustis da kazes nesto a on je vec prohujao pokraj tebe I sad je vec tko zna gdje dok ti jos zapravo smisljas odgovor. Strasno je to. Toliko previjanja I ljubaznosti nizasto. Zasto ne bi u tom slucaju prosli jedni kraj drugih I rekli samo “bok”. To je dovoljno pristojno. Zasto ljudi, k vragu , pitaju “ kako si “ kad ih zapravo to ni ne zanima . Sa druge strane nitko ne odlazi u banku pitati “koji su uvjeti kredita” da bi se zatim odmah okrenuo I nestao. Mozda je to stoga sto u bankama ne postoji prolaz , ono ulaz I izlaz odmah nasuprot, vec moras uci, pitati pa se okrenuti natrag. Kladim se da kad bi bankarski salteri imali taj ulaz I izlaz, ljudi bi naizmjence ulazili i pitali “ koja vam je najniza kamatna stopa” I prije odgovora nastavljali put naprijed. Točno tako bi se dogodilo. No , banke znaju to. Zato I imaju jedna vrata za ulaz I izlaz.
Uglavnom, kad me ipak netko upita onako stvarno iskreno, kako si, I gleda me ravno u oči, k tome još I sjedi nasuprot mene, tako da znas da nema namjeru da produzi ikamo. E, tada moja elokvencija postane problem. Onako, neznam sto bih rekla. Mislim, nije da neznam kako sam, nego kao prvo ne razmisljam cesto o tome, kao drugo jos uvijek neznam zasto to nekoga jos I zanima. Uvijek kazem “ ne znam odakle da pocnem.”. To je dobra recenica. Ukoliko stanka nakon toga dovoljno potraje moze se dogoditi da sugovornik shvati da nije vrijeme za takve razgovore. No uvijek ima onih koji na to kazu uz topli osmijeh “ pa pokusaj od pocetka “. K vragu. Tada ti mora biti jasno da si je ta osoba preko puta vas zaista uzela vremena da otkrije sta vam lezi na dusi. Mislim, budimo iskreni, to je zaista lijepa gesta. Nema dvojbe oko tog. Nego, hocu da kazem da je to pomalo udarac pod rebra u ovo vrijeme. Taman kad se naviknes na prazne ”kako si” u hodu I “ sta ima “ doviknute preko ramena , nacrta se netko kome je zaista stalo. I naravno da se covjek zablokira, naravno, da ne zna otkud da pocne.
Ono sa bankom mozda I nije losa stvar. Mislim na ulaz I izlaz na jednim te istim vratima.
To je sigurno. Siguran si da onaj koji uđe kad zapita nesto, želi I ćuti taj prokleti odgovor.
Zato ja uvijek kad me netko pita kako si, kazem “super” ili “ neznam odakle da počnem” ako mi situacija nije sasvim jasna. I nikada ne pričam zapravo o tome kako sam.
Postoji jednostavan razlog za to.
Kada bi zaista povjerovala u to da je ljudima zaista stalo, pričala bih s vremenom o svemu I svačemu. Zapitkivala bi druge kako ih zivot nosi I dal im je danas dobar dan.
No kvaka je u tome sto postoji mogucnost da jednom opet u prolazu netko preko ramena zazvizdi ono prokleto kako si I ja cu se naci nasred ulice pricajuci o tome . O tome kako bas danas nisam nasal parking a strasno mi se zuri. Nece mi dugo trebati da shvatim da je taj netko vec tko zna gdje. To ne.
No dugo ce mi trebati da ponovno usvojim te proklete šablone u komuniciranju.Kako ne bi danima zastajala na ulicama I pricala o stvarima koje nitko ne želi ćuti.
Osim mozda u banci. Nije da bi ikada tamo radila. Ali kada bi se to nekako dogodilo, znate sta bi napravila ? Kad bi netko dosao da pita recimo uvijete za stambeni kredit, prvo bih mu pocela pricati o tome kako I ja imam dva kredita nad glavom I kako sa danasnjom placom jedva krpam kraj sa krajem I da me od toga vec silno boli glava. A ni bubrezi me ne sluze kao nekada. Svaka malo prehlada I cujem kako me stežu. A da ne pricam o upalama sinusa e brate to ti je opaka stvar. Doduse sada mi je malo bolje, inhaliram se sa uljem od lavande, naime nju ukapas u ……. I tako unedogled. E tu si siguran da ce te covjek saslusati.
Bar dok ne izmisle ulaz I izlaz na drugoj strani prostorije.
